Na dostojanstven i primjeren način željeli smo i ove godine u našoj školi obilježiti Dan sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, zato smo naš program obogatili gostovanjem hrvatskog branitelja Željka Šantića i njegove supruge Nataše Šantić. Nakon uvodne riječi naših učenica koja je sadržavala objektivne podatke o nesrazmjeru snaga hrvatske vojske i agresora u Domovinskom ratu imali smo priliku, iz prve ruke, saznati kako je izgledao vojni put našeg gosta. Iako je emocionalno teško vraćati se u te ratne godine i u jedan školski sat sažeti sve proživljeno, naš gost je uspio dočarati učenicima dio ratnih strahota. Kao školovani vojnik, osjetio je potrebu da pomogne u obrani domovine te se prijavio na oglas koji je čuo na radiju.
Nedugo zatim kreće s grupom đakovačkih dragovoljaca prema Vukovaru. Kukuruznim putom, koji je jedini spajao grad Vukovar s ostatkom zemlje, stigli su do vukovarske četvrti Lužac. U Vukovaru su se nalazi branitelji s različitih krajeva Hrvatske, sa i bez vojnog iskustva, a vodila ih je zajednička želja za oslobođenjem grada od srpskog agresora. U jednoj od borbi, gospodin Željko je ranjen u desno rame. Pomoć mu je pružena u vukovarskoj bolnici gdje su doktori radili često bez struje i osnovnih uvjeta, pod stalnom paljbom. Budući da je evakuacija ranjenika bila onemogućena, gospodin Šantić prebačen je u Boro Commerce. Nakon pada grada, odveden je u zarobljeništvo. Ne voli se prisjećati prošlosti, ali budući da je svjestan da mlade generacije treba podučiti našoj povijesti, ispričao je metode mučenja i iživljavanja koje je doživio na vlastitoj koži. Nakon devet mjeseci mučenja sa svega 55 kg tjelesne mase, u povijesnoj razmjeni zatočenika 14. kolovoza u Nemetinu, dočekao je oslobođenje. Učenici su imali priliku vidjeti i dokumentarne isječke iz tog razdoblja. U spomen na dan kada je izašao iz zarobljeništva gospodin Željko svake godine dobije rođendansku tortu od svoje supruge jer taj dan doživljava kao dan ponovnog rođenja. Učenici su sa zanimanjem pratili i ratnu sudbinu gospođe Šantić koja je početkom rata bila 14-godišnja djevojčica i živjela u selu Šarengradu. Njezina obitelj nije željela otići iz rodnog mjesta te su živjeli pod srpskom okupacijom. Spletom okolnosti gospođa Nataša uspijeva preko Mađarske doći do Hrvatske u kojoj se sama, bez obitelj školuje i živi. Poslije završava i fakultet, a danas radi kao vjeroučiteljica u srednjoj školi. Ratne sudbine spojile su gospodina Željka i gospođu Natašu koji danas žele strahote rata, ranjavanja i zarobljavanja ostaviti iza sebe i gledati pozitivno u budućnost, zadovoljstvo prolaze u obitelji, kući i vrtu, ali i u edukaciji mladih naraštaja o Domovinskom ratu kojeg su iskusili na svojoj koži.
Program obilježavanja Dana sjećanja nastavljen je paljenjem svijeća ispred škole i odavanjem počasti svim poginulim braniteljima u ponedjeljak 18. studenoga.
